E, moj galebe!

U minulih mjesec i pol dana napisano je mnoštvo emocionalnih misli i rečenica koje se ne mogu nadmašiti. Čini mi se stoga zgodnim ovom prigodom podijeliti s čitateljima jedno sjećanje na Olivera i prvo izvođenje njegove amblematske pjesme Galeb i ja.

Tomislav Kuljiš, vrsni operni redatelj i direktor Dalmacija-koncerta, organizatora splitskog festivala zabavne glazbe, pozvao me za člana stručnog žirija festivala Split 74. Bilo je to vrijeme kada su nagrade dodjeljivane po glasovima publike i ocjeni stručnog žirija. Te su se 1974. publika i stručni žiri složili pa je slavila pjesma Ča će mi Copacabana u izvedbi Olivera Dragojevića.

Oliver Dragojević ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi

Kako je to bio posljednji festival kraćeg internacionalnog dijela, važna potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina, splitski je festival 1975. ustanovio novu, posebnu kategoriju – dalmatinsku šansonu. Iako se s tom sintagmom nikada nisam slagao, prihvatio sam je želeći pridonijeti festivalu, kao što sam prihvatio i Kuljišev poziv da i 1975. budem član selekcijskog žirija, stručne skupine koja je od pristiglih radova na natječaj birala pjesme za festival te član stručnog žirija koji će dodijeliti nagrade. Već potkraj siječnja 1975. birali smo od pristiglih radova pjesme koje su se imale izvoditi na festivalu. Na natječaj su stigli brojni radovi, najmanje je bilo dalmatinskih šansona jer je to bila novost i mnogi nisu znali što poslati. Među onima koji su konkurirali bila je i pjesma Galeb i ja, za koju smo saznali da ju je skladao Zdenko Runjić na stihove Tomislava Zuppe.

Nedavno je, nakon Oliverova odlaska, splitska izdavačka kuća Skalinada objavila tekst kako je nastala ta pjesma:

„Dok je Runjić šetao splitskim Firulama sa sinom Borisom, koji je u to vrijeme pohađao prvi razred osnovne škole, puhalo je jugo. Ona klasična splitska južina koja utječe na raspoloženje, a galebovi su se okupljali na lažini (osušena morska trava, izbačena na plažu). Upravo mu je sin predložio da napiše pjesmu o galebu.

S tom idejom došao je Tomislavu Zuppi, pa mu ispričao kako je zamislio pjesmu; galeb kao slobodna ptica koja nema prirodnih neprijatelja, nasuprot čovjeku skučenom dolje u okovima vlastitih briga. Zuppa mu je pismom poslao tekst za tri dana, ali se Runjiću nije svidjela.

Pozivom s Festivala dalmatinskih klapa u Omišu da im na natječaj pošalje neku pjesmu, nakon više od mjesec dana Runjić je ponovno u ruke uzeo tekst Galeba i počeo svirati na klaviru. Što je više svirao, to mu se pjesma više sviđala, a naposljetku je zaključio da je tekst genijalan.

Runjićeva je ideja bila da Galeb i ja bude namijenjen nekoj klapi, no čim ju je Oliver čuo, pitao ga je: „Za koga ti je ovo?“ Kad je Runjić rekao kako je pjesma za Omiš, Oliver mu nije dao: „Ma kakav Omiš, ovo ja pivam!“

Runjić je glazbu za tu pjesmu, kakvu je poznajemo danas, napisao za samo dvadeset minuta.

Prvi je put pjesma Galeb i ja predstavljena na Splitskom festivalu 1975, no među dvanaest šansona nije se proslavila. Bila je po glasovima publike tek osma.

Kad sam je u siječnju 1975. pri žiriranju prvi put čuo (ne sjećam se u kom je formatu bila demosnimka, ali sigurno je bila snimka), odmah sam rekao: To je to. To će biti vječna dalmatinska nesputana pjesma. Zapazio sam da većina članova žirija ni izdaleka ne dijeli moje oduševljenje. Pjesma je uvrštena među dvanaest dalmatinskih pjesama, za taj novi festivalski program. No izabrani stručni žiri koji je bio u istom sastavu kao i onaj selekcijski iz siječnja, nakon festivalskih koncertnih izvedbi trebao je dodijeliti i stručnu nagradu. Tu je nastalo prilično nategnuto raspoloženje. Možda je na to utjecala i publika, koja je Galebu dodijelila tek osmo od dvanaest mjesta. No ja sam i dalje i sve više bio uvjeren da je to vječna pjesma i da njoj treba dodijeliti nagradu stručnog žirija. Nisam naišao kod svih kolega na razumijevanje. Kako među članovima tadašnjeg stručnog žirija ima više onih koji više nisu među nama, poštujući staro rimsko pravilo De mortuis nihil nisi bene neću spominjati one koji su navijali za druge pjesme, pa čak i većinski odlučili da nagradu dobije Runjićeva pjesma Konte o’ kanjete. Najglasniji zagovornik te pjesme bio je Splićanin, tadašnji urednik RTZ-a, kojemu je glavni argument bio „kako je ta pjesma tipični operetni šlager“. Protuslovio sam da biramo dalmatinsku šansonu, a ne operetni popularni napjev. Pjevali su ga Dubrovački trubaduri, dopadljivo, ali ni izdaleka značajno kao Oliver Galeba. Odlučeno je glasanjem. Četiri glasa dobila je Runjićeva Konte o’ kanjete, a tri Galeb i ja. Za Galeba su bili Željko Rapanić, istaknuti splitski arheolog, ali i dugogodišnji glazbeni (posebno operni) kritičar Slobodne Dalmacije, pokojni aranžer i dirigent Krešimir Oblak i ja.

I gle slučaja! Nakon sjednice stručnog žirija u prostorijama Dalmacija-koncerta na Prokurativama pošao sam na kavu u Bellevue i sreo Zdenka i Olivera. Krenuo sam Zdenku čestitati nagradu za šansonu, i reći mu za što je nagrađen. Na spomen Konte o’ kanjete uz izraz čuđenja čuo sam samo riječi: „Nemoj za…!“ Objašnjenjem da je kvartet nadglasao nas trojicu susret je završen.

Nedavno sam se uz Oliverov odlazak čuo i sa Željkom Rapanićem, koji se pohvalio da mu ide 87. godina i da je, osim što ne izlazi iz kuće, dobro. S radošću smo se sjetili tog zajedničkog posla i saznanja da nam je vrijeme dokazalo da smo bili u pravu kada smo za prvu najbolju dalmatinsku šansonu na Splitu ‘75. glasali za Galeba. Moje je nezadovoljstvo rezultiralo pisanim otkazom na buduće sudjelovanje u stručnom žiriju. Bio je to mali, ali i jedini mogući znak poštovanja Zdenku i Oliveru, o kojemu dosad nisam imao prilike javno pisati.

Dragi Olivere i Zdenko, neka vam je laka zemlja.